Kao što mžete vidjeti na našem portalu, postavili smo neke fotografije porušenih objekata na prostoru Zvorničke opštine. Molimo sve one koji posjeduju fotografije porušenih objekata da nam ih dostave, da bi ih postavili na našu stranicu i tako trajno sačuvali od zaborava.

Bilo bi nam jako korisno da imamo i fotografije džamija prije rušenja (fotografije džamija prije agresije na našu zemlju kao jedan od dokaza njenog postojanja), a potom i fotografiju (izgled džamije) nakon njene obnove, ako je obnovljena. Znači, fotografije prije rušenja, poslije rušenja i obnovljene.

U tom smislu pozivamo sve one koji nam mogu pomoći i poslati takve fotografije da nam se pridruže i uzmu učešće u dokumentovanju zločina, dokumentovanju nevjerovatnog poriva i strasti uništavanja i rušenja islamske arhitekture.

Zvornik su Osmanlije osvojile 1463. godine. On je ubrzo, zahvaljujući svom veoma važnom geostrategijskom položaju, kao i razvoju političkih dogadaja, postao veliki administrativno–ekonomski centar i jedan od važnijih gradova evropskog dijela Osmanskog carstva.

Turci su se u ovim krajevima zadržali veoma dugo, do 1878. godine, što je ostavilo dubok trag na sve oblike kulture Zvornika. Ti tragovi najuočljiviji su u materijalnoj kulturi, o čemu svijedoče sačuvani spomenici islamske kulture (džamije, mektebi, medrese, turbeta, groblja, tvrđave…)

U veoma vrijedne islamske spomenike materijalne kulture slobodno možemo uvrstiti i zbirke muslimanskih ženskih nošnji koje su se čuvale u nekim kućama u Zvorniku.

Na predmetima ove nošnje mogu se uočiti karakteristike načina odijevanja tipične za tursko-osmansko vrijeme s kraja XIX vijeka, kao i kasnije nastale promjene u periodu poslije 1914. godine, sve do Drugog svijetskog rata. Danas od starinske nošnje nema ni traga po selima. Čak je i u sjećanju starih ljudi iščezla. Veoma je mali broj ljudi i žena koji pamte ovu nošnju i mogu nešto o njoj reći.

I ovdije su u nošnji postojale razlike izmedu starih i mladih, siromašnih i bogatih. Ta se razlika uglavnom ogledala u vrsti i kvalitetu materijala, dok su dijelovi bili istog kroja.

Dijelove nošnje u ovom periodu izgrađivali su domaći majstori–terzije, većinom za srednji i siromašniji sloj stanovništva, dok su bogatiji odjeću za sebe nabavljali kod sarajevskih majstora. Treba istaći da je Zvornik bio na raskrsnici važnih karavanskih puteva (Dubrovnik, Solun, Stambol; Sarajevo – Niš – Sofija – Stambol), pa je razumljivo da su se slivali različiti uticaji, što se odrazilo na život i kulturu ovog stanovništva. Sve je to ostavilo traga i na način odijevanja, kao i razvoj zanata u vezi sa tim. Veliki broj predmeta nađenih u ovom kraju donoseni su iz Soluna, Sofije, Stambola, Damaska, Bagdada, mnogo je onih koji su djelo domaćih majstora, rađeni po ugledu na ove predhodne, a koji i svojom ljepotom nimalo ne zaostaju za njima. Zvornički majstori su odjeću izrađivali od različitih materijala što je zavisilo od ekonomskog stanja kupaca. Terzije su nošnju izrađivale od ćohe, kadife, svile, svilenog brokata, somota i atlasa, ukrašavajući ih srmom, metalom i svilenom dikmom kao i svilenim koncem (ibrisom i klobodanom) i gajtanom, sa najčešće vegetabilnim, a rijeđe geometrijskim i drugim motivima.

Ovaj bošnjački svijet u Zvorniku koji je prihvatio islamsko učenje, prihvatio je i novu islamsku kulturu. Posebno, islam je imao svoje odnose prema ženi i njenom položaju u zajednici. Kur'an je, osim toga što je određivao status žene uticao i na njen način odijevanja, o čemu govori 24 i 31 kur'anska sura.

Svečanim danima kod kuće i u drugim svečanim prilikama izvan kuće bogate bi muslimanke bile u potpunom sjaju svoje nošnje. Djevojačka je nošnja bila, međutim, jednostavnoija, podesnija i više upriličena za izlaske van kuće. Na dijevojci su bile svilene gaće ili od ćerečeta, duge košulje zlatom vezene, šalvare, jećerme, anterija ili dolama, ferman, čevken, čurčić, čurdijaća ili čurdija, sve od svile i kadife, spremljeno upravo neopisivim raskošom. Sve su te haljine bile bogato zlatom izvezene od skupocijenog materijala, jer su više isticale bogatstvo zlata nego i samu dijevojku. Oko pasa su nosile pafte od pravog bisera ili kolame od srmije zlata, a na vratu debele presukane bisere i dvije – tri ogre žutih dukata. Na glavi je stajala kapa s biserom i zlatom vezena ili filigrani rađenim tepelukom. S tepeluka bi visile dugačke kite od svile, a nad čelom niz zlatnih dukata. Katkad je kapa mijesto tepeluka bila gusto prekrivena nizanim dukatima, u nekoliko redova. Više čela, na kapi, bila je grana od dragog kamenja. Kosa je bila svijena pod kapu, a kad kad i oko nje umotana. Pletenice su ponekad bile spuštene niz pleća, a na glavi je bio fesić sa cvijetom ili granom od zlata i sa dragim kamenjem. Na nogama su nošene vunene šarene arnautske čarape zvane "drame", a zlatom vezane terluke (neka vrsta papuča), obično od kože, ili tahta–papuče. Terluke su bile vezene samim zlatom, rijeđe srebrom i okićene zlatnim kiticama i bombarima.

I narodna je pjesma sačuvala spomen na muslimansku ženu u tako bogatoj odjeći, svu u zlatu, kadifi i dragom kamenju:

"Gledala ih sa čardaka Ajka
Pa oblači gaće pirlitane
u gaće učkur od bejara
I u učkuru trista tertenika
I oblači svilene kalćine
a kalćine leluj paćamage
I oblači sa zlatom košulju
Po košulji svilu i kadifu
na oči sitne perišane
među njima kita karanfila
akuje se zlatnom košuljom
Poškripljuje svila i kadifa
Pozvekuju trista titrenika
Pošuškaju redom perišani
Zatrese se kita karanfila
gledao je aga Hasan – aga
Pa se aga bolan razbolio."

Ova se odjeća veoma čuvala, te je često prelazila od majke na kćerku kroz više generacija. Čim se skinula, složila bi se i složila u sanduk, kojih je bilo u svakoj kući po nekoliko. Ti su sanduci bili rađeni obično od orahova drveta i često vanredno lijepo šarani u reljefu sa zar noliko polihroma bojadisanih kapicama na unutrašnjoj strani.

 Ni siromašni svijet nije mnogo zaostajao za bogatim, nego se i ovdije gizdalo, često i više nego se moglo i smijelo. Gizdanje je dotle došlo da je i sama turska vlast nekoliko godina pred austrijsku okupaciju zabranila preveliko rasipanje novca za gizdanje, koji je bilo uzelo maha po cijeloj Bosni, pa i šire na Balkanu.

Sada ćemo nešto reći o osnovnim dijelovima muslimanske ženske nošnje u Zvorniku s kraja XIX stoljeća i početkom XX stoljeća.

Pokrivanje glave

 U pokrivanju glave prisutni su različiti predmeti sa svojim karakteristikama i razlikama u materijalu, kroju, vežu…, kao i dijelovi odjeće koji su karakteristični i po tome što ih nose osobe različite dobi i statusa u raznim prilikama.

Šamija

Ovo je tipično orijentalni dio odjeće, koji je primljen od Turske veoma rano, a u odjevanju zvorničkog stanovništva se zadržao veoma dugo, pa ga i danas srećemo, ali isključivo kod starijih muslimanki.

Šamija je dobila ime od perzijske riječi "šama", što znači pokrivati. Ova mahrama se izrađuje od tankog pamučnog materijala u šarenim bojadisanim vegetabilnim motivima. Po ivicama je ukrašena kerama, isprepletanim od svilenog konca raznih boja, također, u vegetabilnim motivima.

Šamija je dio svakodnevne blagdanske odjeće koje su nosile udate žene obavezno, a sreće se u odijevanju djevojaka najčešće kao dio radne odjeće. Nošena je tako što se preklapa po dijagonali i dobija oblik trougla sa istim naspramnim stranicama, pa je najdužom stranom zabrađivao lice.

Anterija

Oblači se na košulju i ječermu, a padala je do zemlje. Razlika je između dolame i druge anterije samo u tkanini. Dolama je od teške kadife ljubičaste, crvene, rijeđe, i zelene boje, te je bogatije izvezena zlatom. Anterija od svile sa ispupčenim vezom, zove se "srmadal" a od atlasa i rukom vezena "islema", dok se ona vezena svilom i zlatom zove ”tefebas”.

Dolama

U dolamama su, u većini razrezani rukavi i previše smo otraga, pa se nisu navlačili, već su visili niz ramena ili bi ih na leđima zaturili unakrst. Dolame su po rubovima opšivene zlatnim gajtanom na kanatu (valovito). Rubovi su još osim gajtana i kera opšiveni zlatnim širokim širitom. U narodnoj stoji:

˝Tu oblači svilenu košulju
Po košulji zlatnu anteriju
Po njoj su joj zlaćani širiti
I postrige, gdje joj stoje ruke.˝

Po dolami je vez na način grana. Većina dolama i anterija razrezana je odozgo zu oba skuta gotovo do pod pazuha, da se može lakše zabaciti kad se sjeda.

Čatkija i duvak

Ovo su dva odjevna predmeta koja su u uskoj vezi sa svadbenim i predsvadbenim svečanostima.

Čatkija (od turske riječi ˝džatki˝) jest mahrama od tankog platna kvadratnog oblika, uvijek crvene boje, po ivicama ukrašena, koju su nosile isprošene djevojke u vrijeme predsvadbenih svečanosti, tj. za vrijeme kne.

Fermen

Ova odjeća se oblači na dolamu ili anteriju, a rezao se do kadife ili ćohe. On se nije sapinjao, nego je otvoren.

Čevken

Odijeća čevken je posve slična fermenu, ali s rukavima, koji vise niz pleća. Čevkani su se rezali od kadife, ćohe i brokota.

Libada

Ona je slična salti, samo je mnogo širih i nešto dužih rukava.

Druge anterije

Muslimanka pri izlasku na ulicu bila bi mnogo čednije obučena. Po vijerskom običaju muslimanke su se krile od muškaraca (kad bi se udala, smjeli su je vidjeti samo bliži rođaci).

Prije izlaska podbradila bi se jašmakom (vrlo tanko, ali neprozirno platno), da bi joj prekrio bradu, usta i polovicu nosa. Glavu i gornji dio lica prekrivala bi dugim nešto debljim platnom (čember). Između čembera i jašmaka ostajao bi mali razmak za gledanje.

Iza tog se oblačila feredža (ogrtac) od crne ili zelene ćohe s velikom, skoro do peta dugom jakom niz leđa, koja je takoder bila često bogato vezena. Oko feredže su prišivene svilene ili zlatne kere (čipke). Povrh svega pridodalo bi se dušeme (veliko bijelo platno) na vrh glave, da pokrije cijelu širinu feredže straga, te ramena i ruke.

Na nogama su se nosile žute tomake (kožnate navlake do pod koljena) i papuče od žute kože ili žute čizme.

Kada bi muslimanka putovala, ona je stavljala pod lice još i peču, koja se stavlja između čembere i jašmake. Peča se pravila od crnog atlasa ili tanke ćohe. Na očima su bile male kvadratne mrežice. Donji dio peče bio je obično bogato vezen. Mjesto feredža došao je zar od svile ili kojeg drugog tankog platna, koji su u kraju približavali modernoj evropskoj nošnji.

Dimije

Dimije ovog kraja, kao sastavni dio ženske odjeće, rađene su po ugledu na dimije u Sarajevu. Rađene su od različitog materijala, a najčešće od svile, čohe (bogatiji), svilenog brokata i dr., gotovo uvijek u raznim bojama.

Pojas trabolas

Žene su se u ovom periodu, opasivale ˝trebolsom˝. Ovaj pojas su nosile samo udate, starije žene.

Tulbent mahrame

Uz tobolos nosila se i ˝tulbet˝ mahrama. Ona je svojim jednim uglom kačena za pojas, i to sa lijeve strane. Kao tobolos, I ona je izobičajna, a danas se uopće ne sreće u odijevanju ženskog stanovnistva. Rađena je od tankog pamučnog platna kvadratnog oblika. Obavezno je ukrašavaju vezom od svilenog konca.

Jelek

Kao dio ženske, građanske nošnje posebno je interesantan jelek, gornji odijevni predmet. Jelek su nosile i starije i mlađe muslimanke Bošnjakinje. Nošen je u svim prilikama, s tim što su se u blagdanima nosili najreprezentivniji primjerci. Posebnih razlika u kroju nema, ali postoji u bogastvu ukrasa, koji su, naravno, uvijetovani različitim ekonomskim stanjem vlasnika.

Jelek predstavlja ljetnji odjevni predmet, a nosi se i zimi, ali u kući, ili ispod nekog drugog gornjeg dijela odjeće.

Jelek se i danas sreće kao odjevni predmet, o nekom blagdanu kod starijih žena.

Terluk

Terluk je gornji haljetak previjen od crnog satena, zvonato krojen sa rukavima koji su upravo uglavljeni. Sprijeda je bio dug do koljena, a zakopčavao se nizom metalnih dugmadi. Oko krajeva rukava (u vidu menžetni), izrez za vrat i džepova (nalazili su se na kukovima), rađene su ovalne kompozicije od crnog, svilenog gajtana. Terluk je ime dobio od turske riječi "terluke" koja označava ženske papuče.

Muslimanke su nosile ovu odijeću kada su izlazile iz kuće.

Ječerma

Kratko, od somota ili atlasa ukrašene okolo srmenim širitima. Ječerma je razrezana na prsima i skopčava se pomoću kukica. Preko nje se obalči koporan.

Koporan

Koporan od kadife (somota) u boji, vezen također srmom, imao je duge uske rukave. Dijevojke su namjesto koporane oblačile kratku anteriju.

Nošnja muslimanki u Zvorniku pripada, ustvari, tipu naše varoške nošnje Bosne i Hercegovine, stvorene jakim orijentalnim uticajima, u čemu su islam i islamska kultura imali presudnu ulogu.